четвртак, март 11, 2010

Vetar

Pokusao sam da cujem sta mi vetar govori ali ja i on ne pricamo istim jezikom. Hodao sam ulicom, osluskujuci bez uspeha. Shvatio sam da ukoliko zelim da ga razumem, moram i sam da postanem jedan.

Kakav je vetar? - zapitao sam se. "Brz, hladan, neuhvatljiv"- bila je moja prva pomisao. A onda sam shvatio da vetar nije uvek takav. Po potrebi, on ume da bude i  lagan, topao i drag. Vetar je simbol za dualnost, kao i sve ostalo. Shvatio sam da je upravo ta dualnost ono sto ga cini slicnim coveku, a opet, i ta dualnost je veoma razlicita od ljudske. Isprva, nisam mogao da dokucim u cemu je toliko ta dualnost drugacija, jer vetar je ziv kao i sve ostalo sto je priroda stvorila, ali posle izvesnog vremena razmisljanja u hodu odsutnosti, kao da mi je kliknulo. Vetar nema unutrasnje sukobe. Zna kada je pravo vreme za ispoljavanje odredjene osobine, ne suzbija ni jednu od njih i one se medjusobno ne suprotstavljaju jedna drugoj. Ne postoji potreba za promenom. Kao da mi je sapnuo: "Takav sam, kakav sam i briga me da li ti se dopadam" Jednostavan je, a jednostavnost je savresenstvo...

Stigao sam do svog odredista, klupe u obliznjom parkicu na kojoj sam voleo da sedim, posmatram i razmisljam od kada znam za sebe. Vetar je postao malo jasniji. Zapalio sam cigaretu i osmehnuo se kao da mi je taj osmeh  zabranjena strast. Jer na neki nacin je i bio, javljao se samo u situacijama kada sam postigao neki, za mene znacajan uspeh. To se nije desavalo veoma cesto jer uspeh se za mene nikada nije nalazio u materijalnim stvarima, ljubavi ili pak dobijenom "ratu", odnosno raspravi. Osim ukoliko taj rat nije onaj najtezi, unutrasnji rat, a on je u mom slucaju tek poceo. Ne, za mene se uspeh nalazio u razumevanju i saosecanju. Dugo sam vremena bio hladan, zaboravio sam kako biti covek i svaki put kada mi je drago zbog nekoga ili zao odredjene osobe ili grupe ljude, ja sam zadovoljan sobom jer znam da sam blize toj toplini, toj drugoj strani vetra. Bez nje cu se pretvoriti u necoveka. Bez ove hladnije, necu preziveti. Ukoliko se te druge strane budu medjusobno borile, ostajem isti. Nezadovoljan. Jos uvek nisam naucio kako da ih pomirim, jer ne znam ni kako sam ih posvadjao. Zbog toga sam prinudjen da budem uvek pola bica, a ne celo.

Ponekad jedna polovina, ponekad druga. Jer upravo zbog tog sukoba koji postoji izmedju njih, kada dozvolim obema da vode, nastaje haos i destrukcija. Neko bi rekao da je to sizofrenija, a meni je postalo jasno poput vedrog neba da je svaki covek pomalo sizofrenicar. Vecina se boji da sebi to prizna, svi zagovaraju neku iskrenost a jos nisu resili situaciju dvolicnosti sebe. Poceo sam da govorim, a vetar mi je bio sagovornik...

"Sta uopste znaci biti iskren? Govoriti istinu? 

-Da.

Ako je tako, kazi mi onda vetre, sta je to istina?! 
Nesto oko cega se svi slazu? 

-Ne. 

Ne? Kako ne? 

-Kasnije.

Ne zelis da sada diskutujes o tome? 

-Da.

U redu, drugi put. Da se vratimo na moje prethodno razmisljanje o dvolicnosti.
Uostalom da li je "dvolicnost" uopste dobar termin? Zasto ne postoji neka adekvatnija rec? Nesto kao "trolicnost", "cetvorolicnost" ili pak "desetolicnost"? 

-Ne shvatam.
 
Kako ne shvatas?

-Komplikujes.
 
Ne, ne komplikujem! Zelis da ti pojasnim? A kako to da uradim kada ne slusas sta ti govorim?
Ja ti kazem jedno, a ti cujes drugo. Kako to vetre? 

-Ja sam jednostavan.
 
Pa covek je komplikovan, ne znam zasto. Evo, iskren da budem ne mogu da ti pojasnim coveka.
Barem ne na ovaj nacin.

-Znas li zbog cega?

Mislim da znam. Mislis li isto sto i ja?

-Mozda, kazi mi sta mislis.
 
Da bi se covek mogao objasniti recima, potreban nam je novi jezik. 
Jezik u kome svako slovo predstavlja jedno osecanje. Svaka rec, jedna covekova strana. A svaka recenica, jedan aspekt covekove duse.
Razumes li me sada, vetre?"

-Da.

Prestao sam sa imaginarnim dijalogom i dopustio sebi jos jedan samo-zadovoljni osmeh. Osetio sam se poput nekog narkomana, kome je droga razumevanje, a filozofiranje - špric. Imao sam osecaj da je moj dijalog sa vetrom trajao krace od trenutka ali je istina bila da je proslo dosta vremena. U parku je postalo hladno i sunce je pocelo da zalazi. Ustao sam, pozdravio svog novog prijatelja i otisao. Vreme je teklo, koraci su utihnuli i ja sam se jos uvek obucen, bacio u svoj krevet i zaspao. Sanjao sam kako me vetar nosi u neki lepsi svet.