Kakav je vetar? - zapitao sam se. "Brz, hladan, neuhvatljiv"- bila je moja prva pomisao. A onda sam shvatio da vetar nije uvek takav. Po potrebi, on ume da bude i lagan, topao i drag. Vetar je simbol za dualnost, kao i sve ostalo. Shvatio sam da je upravo ta dualnost ono sto ga cini slicnim coveku, a opet, i ta dualnost je veoma razlicita od ljudske. Isprva, nisam mogao da dokucim u cemu je toliko ta dualnost drugacija, jer vetar je ziv kao i sve ostalo sto je priroda stvorila, ali posle izvesnog vremena razmisljanja u hodu odsutnosti, kao da mi je kliknulo. Vetar nema unutrasnje sukobe. Zna kada je pravo vreme za ispoljavanje odredjene osobine, ne suzbija ni jednu od njih i one se medjusobno ne suprotstavljaju jedna drugoj. Ne postoji potreba za promenom. Kao da mi je sapnuo: "Takav sam, kakav sam i briga me da li ti se dopadam" Jednostavan je, a jednostavnost je savresenstvo...
Ponekad jedna polovina, ponekad druga. Jer upravo zbog tog sukoba koji postoji izmedju njih, kada dozvolim obema da vode, nastaje haos i destrukcija. Neko bi rekao da je to sizofrenija, a meni je postalo jasno poput vedrog neba da je svaki covek pomalo sizofrenicar. Vecina se boji da sebi to prizna, svi zagovaraju neku iskrenost a jos nisu resili situaciju dvolicnosti sebe. Poceo sam da govorim, a vetar mi je bio sagovornik...
"Sta uopste znaci biti iskren? Govoriti istinu?
-Da.
Ako je tako, kazi mi onda vetre, sta je to istina?!
Nesto oko cega se svi slazu?
-Ne.
Ne? Kako ne?
-Kasnije.
Ne zelis da sada diskutujes o tome?
-Da.
U redu, drugi put. Da se vratimo na moje prethodno razmisljanje o dvolicnosti.
Uostalom da li je "dvolicnost" uopste dobar termin? Zasto ne postoji neka adekvatnija rec? Nesto kao "trolicnost", "cetvorolicnost" ili pak "desetolicnost"?
-Ne shvatam.
Kako ne shvatas?
-Komplikujes.
Ne, ne komplikujem! Zelis da ti pojasnim? A kako to da uradim kada ne slusas sta ti govorim?
Ja ti kazem jedno, a ti cujes drugo. Kako to vetre?
-Ja sam jednostavan.
Pa covek je komplikovan, ne znam zasto. Evo, iskren da budem ne mogu da ti pojasnim coveka.
Barem ne na ovaj nacin.
-Znas li zbog cega?
Mislim da znam. Mislis li isto sto i ja?
-Mozda, kazi mi sta mislis.
Da bi se covek mogao objasniti recima, potreban nam je novi jezik.
Jezik u kome svako slovo predstavlja jedno osecanje. Svaka rec, jedna covekova strana. A svaka recenica, jedan aspekt covekove duse.
Razumes li me sada, vetre?"
-Da.
Prestao sam sa imaginarnim dijalogom i dopustio sebi jos jedan samo-zadovoljni osmeh. Osetio sam se poput nekog narkomana, kome je droga razumevanje, a filozofiranje - špric. Imao sam osecaj da je moj dijalog sa vetrom trajao krace od trenutka ali je istina bila da je proslo dosta vremena. U parku je postalo hladno i sunce je pocelo da zalazi. Ustao sam, pozdravio svog novog prijatelja i otisao. Vreme je teklo, koraci su utihnuli i ja sam se jos uvek obucen, bacio u svoj krevet i zaspao. Sanjao sam kako me vetar nosi u neki lepsi svet.